Kako je divno tvoje Srce! Hvalimo te, Blagoslivljamo te. Slavimo te. Zahvaljujemo ti Jer si nas izabrao Da pred tobom služimo. Ponizno te molimo Da nas po sudjelovanju u tvojoj Ljubavi Duh Sveti posveti U jedno tijelo Služenja i hvale Gdje kuca ljubav tvoga Srca Za Oca i za svijet, Danas, Svakoga dana, zauvijek… Amen.

– Još me nešto muči oko Božje logike. Juda i Petar. Obojica su izdali Isusa. S tim što Juda ostaje metaforom izdajnika, a Petar postaje temeljem Crkve. ...Petar se ipak pokajao i gorko zaplakao, a Juda se objesio na smokvu. Ne govorim o tome je li Juda izdao ili je Petar izdao. Izdali su ga i jedan i drugi u konačnici, ali završni čin života sudbinskog za Petra i Judu je desno i lijevo. Juda je odabrao suicid jer se sa svojim činom nije mogao nositi, u svom si srcu nije mogao oprostiti i nije se mogao pomiriti s Bogom. Dok je Petar gorko zaplakao i okajao svoje grijehe. A koga će Bog odabrati nego slabog? Odabrao je Petra. A Judi je kao i Petru dana šansa da na svojim greškama nauči. Petru je njegovo pokajanje očito postalo toliko pročišćujuće da mu je Krist kao Uskrsli mogao reći – dosad si se sam opasivao i hodao kamo si htio, odsad ćete drugi opasivati i voditi kamo nećeš... Petar je kontradiktoran. On je jedna eksplozivna, žestoka ali umjetnička duša. Žestoka i luda. Dok je Juda materijalna duša. On je političko-ekonomska duša. Njemu je najvažnije bilo to što je mislio da će Isus biti okrunjen za kralja. Doživljavao ga je kao političkog lidera. Jer ga nije shvatio. A kad je vidio da sve to ide u krivo, a ne kako je on mislio – dobro, ovi će ga uhvatiti, a narod će ga izvući – kad je vidio da ga je narod razapeo, nije imao snage okrenuti ploču i pokajati se, nego se objesio. Dakle, taj zadnji ishod naš je presudan moment da Petar bude Petar, a da Juda bude Juda. A, gdje je sada Juda – mislim na njegovu dušu – to zna samo dragi Bog. Bojim se sebe • Što znači teror prezenta? – To znači konzumacijski mentalitet. Na daljinski, prvi, drugi, treći program. Stisneš gumb – kapučino, dulja, kraća. Mobitel – dostava u kuću. Sve tup, tup, tup, i evo! Sve SAD. Gubitak vremena rađa gubitkom kvalitete života. I to se danas događa. Jer, ako ja u jednom danu proživim ono što je prije 50 godina čovjek mogao proživjeti u tjedan dana, onda se pitam – što od toga što sam u tom danu proživio, kad legnem u krevet, želim zadržati za sebe. Ili sam već sit i umoran od svega proživljenoga. • I sveli smo sav smisao na ovozemaljski svijet. Znači li to da smo izgubili budućnost, nadu? – ...Globalno, bit ćemo toliko manje u strahu ako sada probudimo kolektivnu svijest da možemo puno učiniti da nam sutra bude sigurnije. Dakle, ja se ne mogu bojati sutra. Ja se bojim nemoći mene sada ili nemogućnosti da sada svatko od nas učini sve da sutra bude sigurno. Ja se, dakle, bojim sebe samoga. Ovaj svijet uopće nije svjestan kamo srlja. Ne, globalna svijest uopće nije probuđena. Mi se i dalje, praktički, razbacujemo. Još se nismo na svjetskoj razini dogovorili o ekološkom programu, o efektu staklenika. I upravo u toj nemogućnosti zajedničkog dogovora, ili neshvaćanju nužnosti kolektivnog osvještenja, raste naš strah za budućnost. A ja opet kažem da se sutra ne možemo bojati, već se bojimo svoje nesposobnosti danas. To je taj kolektivni strah koji nas paralizira. Mi živimo civilizaciju straha. Straha od terorizma, od globalnog zatopljenja, od ekoloških promjena. Teror straha. •Što nam je činiti? – Želim reći da moramo doživjeti jednu globalnu katarzu. Da se moramo suočiti s posljedicama koje hrane taj naš strah od budućnosti. I da riješimo sada sve što možemo da bi budućnost bila što više bez straha. Kako individualno, tako i globalno. A to znači, probuditi kolektivnu svijest koja će zamijeniti onu drugu, nesvjesnu svijest odnosno logiku koja se hrani vlastitom moći. Logiku po kojoj – poslije mene potop. Logiku – baš me briga. Jer ja imam neku svoju iracionalnu Noinu arku. A nemam. Jer, mi smo danas jedno globalno selo. • Kad smo kod kolektivne svijesti, smijemo li povući paralelu između hrvatskog i židovskog “izlaska iz Egipta”? I jedni i drugi, netom što su ugledali slobodu, počeli su se između sebe gristi. – Hrvatska od pamtivijeka boluje od kompleksa manje vrijednosti. Od kompleksa da se mora dokazivati, opravdati. Gdje je tu samopoštovanje? Evo, odgovorit ću protupitanjem: što misliš, kad doista dođe do svjetskih bura i oluja, do globalnih promjena, kad se ruše civilizacije, kad dođe do katarze. Što će tada biti bolje – biti Hrvat ili Amerikanac? – Po meni, Hrvat. – Ne tako. Nego, što bi doista tada bolje bilo biti? – Mislim da je uvijek najbolje znati što jesi i biti to što jesi. – Tako je. A velik broj Amerikanaca u biti ne zna što je. Jedino što ih drži zajedno, to je american dream. Ali što će biti kada se probude iz tog sna? Ovo vrijedi za sve nacije. Svatko od nas, pojedinačno i globalno, ima neke svoje iluzije i snove. Ali uspoređujući sada Hrvate i Amerikance, mogu reći da ja znam gdje mi je pradjedovina, gdje su kosti pradjeda moga. Stoljećima smo na ovoj svetoj grudi. Već sama ta činjenica nije iluzija nego temelj na kojemu novo i nove generacije mogu stajati. Amerikanci, ali ne samo oni, moraju konačno otkriti temelj na kojemu stoje, jer nijedna država ne može opstati sama, izolirana kao otok. Ima u jednoj bazilici u Jeruzalemu jedan sat, svojevrsna kazaljka vremena. Nalazi se tamo gdje je nekada bila kula Davidova. Taj sat kronologija je vremena koja pokazuje tko je sve vladao Svetom zemljom od 5. tisućljeća prije Krista. Vladao, i izgubio. Zašto borbe tamo? I kako će se to goruće pitanje riješiti? Dakle, ta fundamentalna pitanja koja izlaze iz povijesnosti, iz samih korijena civilizacije, danas nisu riješena. Globalistički, ahistorični pristup taj pojam povijesnoga kontinuiteta ne može ni razumijeti. I zato problem rješava principom snage i moći. A kako povijest i civilizacija nisu od jučer, taj, uvjetno, američki princip, unaprijed je osuđen na propast. Samo je pitanje posljedica i vremena kada će se taj pristup pokazati totalno krivim. U svakom slučaju, dokle god se budu nivelirale povijesne tekovine i apstrahiralo povijesno dostojanstvo naroda, ni tamo, ni igdje na svijetu pravednoga i trajnoga mira neće biti. Liberalizam ima kraj • Papa Ivan Pavao II. govorio je o tome kako postoje okolnosti u kojima zlo može proizvesti neko dobro. Mislio je pri tome na totalitarne sustave, nacizam i komunizam, za kojih je Crkva bila iznutra snažna, “sabrana u jedno”. Gdje smo danas? – Ja bih rekao kako je u komunizmu bilo puno lakše. Jer, tada smo bili “bijeli i crni”. Kršćani ili komunisti. Ali, ovo vrijeme je opet plodonosno u onom smislu što traži jake ljude. Samostalne ljude slobodnog duha. Da bi bili Božji, takvi moraju biti. A onda će nužno znati i od ovog sistema otvoriti ona prava vrata za one koji će ih htjeti slijediti. Tako da mi se ovo vrijeme čini plodonosnijim od vremena komunizma. I izazovnije, svakako. A to da vrag radi – radi. Radi jer Bog zlato u vatri kuša. Ako svog ljubljenog Sina nije poštedio kušnje u pustinji, pa gdje će nas?! Prema tome, svaki sustav u kojem je veća prisutnost zla ili kušnje na Božje ljude, po meni je milosrdnije vrijeme od vremena kada se Crkva javno proganja. Ovo sofisticirano, liberalizirano, globalizirano vrijeme puno je opasnije za čistoću duše i srca vjernika nego vrijeme komunizma i drugih totalitarizama. Opasnije, ali i plodonosnije. Jer pročišćava. Ili-ili. • Može li se liberalizam smatrati nekim oblikom totalitarizma? – Može. Liberalizam ima svoj početak i svoj kraj. Svoja obilježja, zakonitosti, norme ponašanja. To je svojevrsni totalitarizam, isto tako. Isto kao i svi IZMI – individualizam, terorizam, virtualizam, senzacionalizam, banalizam... To su totalitarizmi novoga doba. Da, i te kako. Koliko liberalizam ograničava, sputava slobodu čovjeka! O tome bi se cijela studija dala napisati. Možda i više nego otvorena agresija totalitarnih režima. Jer, kao što su Ivana Krstitelja u tamnicu stavili i glavu mu odrubili a on je bio duha slobodna..., tako i ljudi koji u zatvoru nedužni završe, koji su na Bleiburgu, ili na Golom otoku, ili u Jasenovcu završavali u duhu mogu biti slobodniji od Tita ili Poglavnika u ono vrijeme. Dok ovo sadašnje vrijeme zarobljava samu dušu. Dakle, ima tendenciju da zauzme psihu, način razmišljanja, način djelovanja, način života, filozofiju, duh da ti zarobi. Utoliko je, gledamo li s ovog aspekta, ovo vrijeme totalitarnije nego neka prethodna. Ovaj liberalizam i demokracija. • To je već prava znanost! Zarobljavanje slobodom. – Vrlo perfidna. Sve ti dade da bi ti uzeo duh. To je lice Sotone. Sve ti ponudi, u svjetlu ti se prikaže. Sve ti dade, ali ima svoje uvjete. Ti zaigraš na ono slatko kao svi, je l? Ili, može te do kraja pročistiti, da budeš Božji, ali onda si stvarno mučenik u ovome vremenu. Na svim razinama društva, od malog djeteta, preko školske dobi, do starosti. U svim strukturama društva današnjim, stil života od kršćana čini mučenike ako žele živjeti po Božjem. To su mučenici. Oni su ismijani ako Boga žive danas. To znači da nikoga ovaj sustav ne štedi. Ovaj sistem čini razdjeljenje. Ono što je Isus rekao: “Razdijelit ću oca od sina, majku od kćeri, muža od žene, žito od kukolja.” Ili ćete biti Božji ili vas neće biti. Foto: Boris Ščitar To je to. Daj čovjeku sve na slobodu, toliko mu daj materijalnoga blagostanja da mu se osali srce i duša, tako da više nije kadar razmišljati zdravom pameću. Da više nema snage jer je otupio boriti se za opstanak duše. Jer ima toliko svega u izobilju da je postao bolestan, obijestan, devijantan, degradiran, nemoralan i otpao od Boga. To je totalitarizam koji ne ubija samo tijelo. Jer, “ne bojte se onih koji ubijaju tijelo!” Nego – ubija dušu čovjekovu. Ubija način razmišljanja. Stres i materijalizam • Što najviše muči današnjeg čovjeka? – Neznanje. Predrasude. Pomanjkanje ljubavi, pomanjkanje mira u duši. Stresan život. Materijalistički pristup životu. Pristup iz koristoljublja. Oholost. Egoizam. Manipulacijski pristup životu. Život u laži. Pomanjkanje istine. A onda gubitak slobode. • A depresija i usamljenost? – To su samo plodovi takvog pristupa životu. Usamljenost vodi u depresiju. • Koliko smo dužni pomagati a da ne potrošimo vlastitu snagu? Pogotovo kad se trudiš a rezultat je nula. – Ma, ne može pomaganje drugima pojesti vlastitu snagu. Vlastita snaga se gubi kad čovjek to radi iz koristoljublja. Onda se istroši. Ako to radiš iz ljubavi, snaga se ne gubi, nego dobiva. A pomoći ćemo onoliko koliko možemo. Kao da sami sebi pomažemo. Ako slušaš svoje srce i ono što ti Bog u srcu kaže, onda nećeš pogriješiti. I Isus je nekad bježao u samoću   Isus je isto nekad bježao u samoću. Rekao bi učenicima - ‘ajmo na drugu obalu. A ono cijele mase za njim tamo. Nekad bi ostao jer bi se sažalio. Nekad bi pobjegao jer mu je trebalo mira. Svakako, što god da je učinio, učinio je ispravno jer je slušao Boga u sebi. Tako i čovjek. Ne na uštrb svojeg odnosa s Bogom nekome pomagati jer neće moći. Treba naći pravu mjeru, ali odustati nikada. Nismo svjesni da nitko nema Noinu arku      I mene zapanjuje činjenica da nema pojedinačne ni kolektivne svijesti da nitko nema Noinu arku. To me frapira. To, na primjer, da Amerika odbija potpisati Ugovor iz Kyota. Zato što je trenutačno najmoćnija država na svijetu. To je dokaz da nam je opravdano bojati se. I da moramo postati svjesni da baš o meni, da baš o tebi, baš o svakome od nas ovisi budućnost.     Sve imamo. Ništa nemamo      Nikada toliko izobilja hrane. U svako doba godine jagode, trešnje... Sve umjetno. Sve imamo. Ništa nemamo. Izgubili smo znati živjeti s prirodom, izgubili smo odnos s čovjekom, osjećaj sebe, pripadnost Bogu. Izgubili smo pogled na jednost, jednotu, jednostavnost. Konačno, na – jedan. A taj je Bog. A, ako to nemamo, nemamo ništa. I da sve imamo, ne znamo što ćemo s tim. I gubimo sebe. Jer nemamo temelj. Nemamo početak.     Slijedi globalna katarza. Gdje će biti – ili-ili      Gledajmo televiziju, čitajmo novine. Čime oni to hrane dušu čovjeka? Što će biti za 30 godina? Sociolozi bi trebali razmišljati i odgovarati na ta pitanja. Po meni, doći će jedna velika katarza, globalna, gdje će biti ili-ili. Tijek događaja ide ka katarzi. K pročišćenju. Neminovno. Ne treba čovjek biti prorok. Samo malo zdrave pameti da bi se vidjelo da ovo vodi k stvarnoj katarzi.

Snaga si – k tebi doći ću.
Biser si – tebe tražit ću.
 Gospode, ti si za mene sve.
Život se vraća u mene, o tebi uvijek pričat ću.
Gospode, ti si sve.
Kriste, Gospode moj, sveto Ime tvoje.
Kriste, Gospode moj, svet si Isuse.
Nosivši za mene svoj križ i tvoje ime vječno je.
Gospode, ti si za mene sve.
Malo što imam nudim ti. Ranjenim srcem volim te.
Gospode, ti si sve.
Kriste, Gospode moj, sveto Ime tvoje.
Kriste, Gospode moj, svet si Isuse.
Glitter Graphics - GlitterLive.com

Salomon je bio treći kralj Izraela te sin Davida i njegove supruge Bat-Šebe: 2 Sam 12,24-25. Djelovao je od 965. - 926. pr. Kr. te ostavio velikog traga u biblijskoj povijesti i oblikovanju bogoštovnog sustava Staroga zavjeta. Vladao je četrdeset godina, a njegov je život opisan u Svetomu pismu: 1 Kr 1-11 te 1 Ljet 28,5 - 2 Ljet 9.

Salomonov je značajan na društvenom planu zbog administrativnih reformi te uspostavi dvanaest provincija kraljevstva po uzoru na dvanaest izraelovih plemena. Za vrijeme njegove vladavine Izrael se razvio u veliku i snažnu državu te je vladao mir. Za razliku od njegova oca vodio je mirotvornu politiku i donio društvenu stabilnost i napredak. To je bilo vrijeme najveće stabilnosti u povijesti Božjega naroda opisanoga u Bibliji.

Kralj je Salomon uspostavio centralizirani bogoštovni sustav sa Hramom koji je postao središte štovanja Boga te vidljiva i stvarna nazočnost Boga na zemlji: 1 Kr 6,11-13. Izgradio je Hram, središnje mjesto hodočašća i bogoštovlja. Za razliku od Novog zavjeta u Starom zavjetu je Bog boravio među ljudima na vidljivom mjestu u Hramu. Hram su Božji u Novom zavjetu vjernici, ali u Starom zavjetu je to vidljiva građevina. Sebi je izgradio veličanstvenu palaču te proširio Jeruzalem. Iako je pred kraj svoga života izgubio entuzijazma za monoteizam te pravio kompromise sa vjerom, zbog čega je kao posljedica nastupila propast i dioba njegova kraljevstva, ipak, njegov je život poticaj za promišljanje vjere i rast u spoznaji Boga: 1 Kr 11,1-13.

Različiti su događaji, njegova života, opisani u Svetomu pismu, oni svjedoče o njegovom karakteru, pobožnosti, predanju i životu s Bogom. Promotrit ćemo neke od njih kako bi nam ovaj biblijski lik bio bliži i jasniji.

Objava Boga u snu: 1 Kr 3,1-15

Ovaj je zapis značajan jer govori o tomu kako je Salomon imao izraženu religiozno-iskustvenu dimenziju. Naime, u to vrijeme kralj je bio na početku vlasti. Još nije bio centralizirani sustav bogoštovlja, a Hram nije bio izgrađen. Znamo da je postojalo više bogoštovnih središta na kojima su se prinosile žrtva i na taj način održavalo religijsko bogoštovlje Prvog saveza. Gibeon je bio grad smješten sjevernije od Jeruzalem, na glavnoj cesti, jedno od značajnijih svetišta tog vremena. Biblijski zapis svjedoči o velikom okupljanju naroda na kojemu je bio prisutan Salomon koji je tom prilikom prinio veliki broj žrtava, čak tisuću.

Gospodin se objavio Salomonu u snu, te mu želio iskazati naklonost i milost. Zapis svjedoči o tomu kako je u ponudi koju je primio od Boga mogao traži što želi. Tada je mlad kralj pokazao veliki nivo mudrosti, odmjerenosti i postavljanja pravih prioriteta. Dakle, Salomon moli Boga da mu podari razumno srce i sposobnost razlikovanja između dobra i zla. Ove intelektualne i moralne odlike zapravo su bit pobožnosti Svetoga pisma. Ljudi se spašavaju po milosti Boga, ali njihovi život odražavaju i pokazuju primljenu milost ako žive određenim životnim stilom. Sposobnost upravljanja emocijama: emocionalna inteligencija vidljiva je u molbi i nastojanju Salomona; daj mi Bože razumno srce: emocije koje se znaju kontrolirati i usmjeravati zavisno od situacije. Razlikovanje između dobra i zla je temeljna odlika pobožne osobe, te znati u pravo vrijeme i na pravi način razlučiti dobro od lošega.

Ova nam objava Boga pokazuje narav Boga: On se otkriva, obznanjuje i pokazuje te u interakciji sa pobožnom osobom usmjerava i vodi njegov život. Objava pokazuje što je ispravan i pobožan stav: traganje za ispravnim vrijednostima i kontrola nad sobom. Ovi poticaji nisu jednostavni i lako ostvarivi, te je u njihovom ostvarenju potrebno puno vremena i spremnosti da se poradi na sebi.

Salomonovsko rješenje: 1 Kr 3,16-28

Jednom su zgodom došle dvije žene da riješe spor pred kraljem. Problem je bio u tomu koja od njih dvije posjeduje pravo dijete. Rodile su obje u isto vrijeme te živjele u istoj kući, a nedugo nakon poroda jedna je nehotično tijekom sna legla i ugušila svoje dijete. Potom je mrtvo dijete podmetnula drugoj ženi sa kojom je stanovala. Druga je prepoznala prijevaru, ali ona koja je varala nije htjela priznati što je učinila. Kada su došle do kralja tražile da on riješi njihov spor.

Budući se nije moglo utvrditi koja je prava majka, Salomon se dosjetio rješenju. Pozvao je vojnika i naložio da se dijete presječe na pola pa svaka dobije “svoj dio“… Prava je majka zaplakala i molila da se to ne učini, a lažnoj preda dijete. To je bio znak za Salomona; prava je majka dobila svoje dijete, a presuda je donesena pošteno i pravedno.

Kada se govori o salomonovskom rješenju onda se misli na ovaj događaj koji je paradigma: teško rješivog, kompliciranog, nejasnog i problematičnog slučaja. U takovim je situacijama potrebno donijeti rješenje koje će zadovoljiti pravdu, ali i one koji su oštećeni. Iz ovog slučaja mogu se iščitati smjernice moralnog djelovanja: ono treba zadovoljavati pravdu i promicati pravičnost, na način koji će zadovoljavati interese istine. Salomon je svojim mudrim djelovanjem pokazao da se to može ostvariti. Bitno je prepoznati i kako Sveto pismo jasno ukazuje odakle Salomonu mudrost, ona je dar od Boga, koju je dobio zbog ispravnog stava i poniznosti pred Svemogućim. Biblijsko razumijevanje mudrosti, koje predstavlja dobar i kvalitetan način života i djelovanja, povezan je sa darom koji Bog daruje zbog strahopoštovanja prema Njemu.




    Salomonova molitva: 2 Ljet 6,12-7,2

Biblija donosi više zapisa govora koje su bogobozajni ljudi upućivali Gospodinu Bogu. Nastajali su u određenom povijesnom okviru, u specifičnim situacijama. Većinu takvih molitava teško možemo danas primijeniti, što pak nije slučaj sa molitvama u Psalmima, ali služe kao smjernice za razumijevanje: kako, što, koga i komu se moliti. Takovi “govori Bogu“ predstavljaju trajan poticaj za promišljanje i rast u spoznaji vjere. Jedan je od takovih naveden u ovom primjeru.

Ova je molitva izrečena nakon dovršenja Hrama koji je izgradio u sedam godina i pokazuje kako je Salomon svoju vladavinu podredio Bogu, te brinu za pitanja vjere i namjeravao svoj i život naroda podredi Bogu. Slikovito se pokazuje kako moliti: njegove su riječi izgovorene iskreno i sa žarom usmjerenim Bogu, općenito govoreći sve molitve Svetoga pisma su upućeno Svemogućemu Bogu. To jasno pokazuje komu se treba u molitvama obraćati: jedino i samo Bogu svemogućemu. Kroz tu molitvu on potvrđuje zajedništvo, i savez koji je Bog uspostavio sa svojim narodom. Moli Boga za zaštitu u različitim situacijama te životnim okolnostima za zajednicu koja treba služiti i slijediti Boga.

U ovoj molitvi su jasno pokazane i posljedice otpadništva od Boga: nesreća i zlo. Ali i jasno pokazuje pravilo postupanje kod pogrješaka i grijeha: pokajanje i priznanje Bogu te promjena stava i ponašanja. Ova je molitva i poticaj vjerskim službenicima da budu: predani navještaju spasenja, služenju i životu s Bogom.

Poticaji vjere za današnje vrijeme

Salomonov primjer daje poticaj vjere za današnje vrijeme. Iako Sveto pismo realistično, ne idealizirano, predstavlja čovjeka i donosi kako dobre tako i negativne osobine tako je i ovaj lik prikazan, i stoga poticaj za nasljedovanje u onomu po čemu je bio dobar i pozitivan.

Njegov je primjer molitve poticaj za vjernički život molitve. Na njegovom primjeru vidimo da se Bog zanima za čovjeka pojedinca, te s njim komunicira. Njegova želja da ima razumno srce govori o važnosti emocionalne inteligencije u životu vjernika: htio je upravljati svojim osjećajima, razumno, ispravno i dobro.

Obično se religioznost poistovjećuje sa dva ekstrema: hladna razumnost ili nekontrolirano iskazivanje emocija. Tako, poneki tvrde da se vjera iskušava samo srcem pa žele naglasiti emocionalni aspekt, dok drugi naglašavaju hladno i racionalno održavanje obreda i dogmi te prenaglašavaju racionalni aspekt religije. Istina je u sredini, a primjer je Salomona usmjerava; “razumno srce“, upravljanje svojim emocijama na racionalan, bistar i odmjeren način je proces koji se uči cio život, a vjera u Boga daje poticaj za takovo promišljanje i djelovanje. Iz takovog pristupa nastupa mudro djelovanje u životu, prikazano paradigmom Salomonovskog rješenja. Vjernici se, baš kao i svi ljudi, suočavaju sa situacijama u kojima kao da nema izlaza te je rješenje nemoguće pronaći. Religiozna osoba u takovim trenutcima djeluje i kroz molitvu traži pomoć od Boga, kako bi uz Božju pomoć i Njegov blagoslov uspjela pronaći rješenje i prihvatila životni izazov.

Primjeri Salomonove molitve nisu samo zapisi liturgijskog obraćanja Bogu, oni svjedoče o tomu: što je, kako se, te koja je bit molitve. Dakle: molitva je obraćanje ili govor Bogu, te je sastavni dio duhovnosti iskrene osoba koja traga za milošću i želi temeljiti svoj život na božjemu blagoslovu. Obično se molitva doživljava kao dio religijskog ceremonijala predviđenog samo za posebne prilike. To je samo djelomično točno jer molitva kao način komunikacije s Bogom može biti sastavni dio života svakog vjernika te prožimati cjeli dan i prati nas u različitim situacijama života: škola, posao, obitelj itd. Dakle molitva je stanje uma i srca u kojemu osoba pronalazi: utjehu, poticaj, smjernicu, ispunjenje i smisao za život. Molitva treba biti usmjerena Bogu; koji ljudima iskazuje milost, ljubav i praštanje zbog svega onoga što je učinio Gospodin Isus Krist. Dakle veće nam Stari zavjet opisuje Boga kao milostivog i dobrostivog spremnog slušati: takav je Bog Svetoga pisma. On je iznad stvorenja zato treba imati strahopoštovanje prema njemu.

Današnje društvo naglašava važnost osobe, njezinog identiteta i slobode, ali takove ideje su očite u Svetomu pismu. Bog ne spašava bezličnu skupinu nego osobu, sa imenom i ostalim osobinama, kada spasi osobu onda spašava i cjeli svijet. Zato je potrebno naglasiti pojedinca, njegova prava, obveze i slobode. Ipak postoje i negativne tendencije, tako danas svako želi biti “centar svijeta“, ljudi su više nego prije egocentrični, isključivi te traže i misle uglavnom u “prvom licu“. Ovakvo ponašanje vidljivo je: u porastu religijskih skupina koje naglašavaju individualnu - egom hranjenju religioznost te antropocentrično bogoslužje, devijantnosti u društvenoj zajednici, porastu kriminala, okrutnog nasilja pojedinaca, gubitku empatije za ugrožene pojedince i skupine. Salomon je imao sličnih problema, zato je potaknu izgradnju Hrama te pod Božjim vodstvom centralizirano i kolektivizirao bogoštovni sustav.

Zaključimo: osobna pobožnost je bitan dio religioznosti ipak bez zajedništva sa drugim vjernicima, vjernik se ne može duhovno pravilno izgrađivati. Zato je potrebno sudjelovati u zajedničkom bogoštovlju i životu zajednice vjernika tj. Crkve.

Njegov primjer potiče da živimo: iskreno, predano i stvarno pred Bogom. Netko će pomisliti da je ova izjava protuslovna, jer ako Bog sve zna kako se može pred njim biti neiskren. Točno je da Bog sve zna, svugdje je prisutan, svemoćan je baš zbog toga ne treba biti glumac pred Bogom jer sve ono što je napravljeno u nadi da bude prikriveno biti će razotkriveno pred Bogom. Zato je potrebno biti iskren u duhu, znati da je Bog taj koji sve vidi, te pred Bogom možemo biti “otvoreni“ kao otvorena knjiga.

Salomonov je primjer poticaj, ali i upozorenje: 1 Kr 11. Naime pri kraju svoga života, zbog spleta okolnosti koje je stvorio, njegova vjera u Boga je popustila te je počeo praviti duhovne kompromise. Upozorenje se sastoji u tomu da treba promatrati svoju vjeru i život s Bogom; promišljati, djelovati te živjeti životom vjere: razumno, emocionalno i kreativno te na taj način suočavati se i rješavati sve izazove bez obzira u kojoj se etapi života nalazili.

Većina nas ne bi namjerno dala priliku đavlu da nas upotrijebi. Međutim, zbog svoga neznanja prečesto dopustimo da njegov utjecaj preplavi naše živote. Zamisli se kako živiš u gradskoj četvrti prepunoj zločina i nasilja. Nijedan dan ne prođe bez vijesti o ubojstvu, silovanju ili krađi. Tvom domu se prišuljao opasan napadač koji motri iz tame očekujući priliku kada će moći upasti u kuću i iznenaditi te. On želi zarobiti tebe i tvoju obitelj, pokrasti i uništiti tvoju imovinu i osakatiti tvoje najmilije. Možda te čak i ubiti. Ti ne možeš promijeniti njegove naume moleći ga, zaklinjući ili plačući. On je zakleti neprijatelj koji je odlučio da te uništi. Znajući sve to, bi li zaboravio zaključati vrata svog doma prije no što odeš u krevet? Naravno dane bi! Krenimo dalje. Da li bi ostavio vrata kuće ne samo otključana, veći širom otvorena? Sigurno ne bi! Ovo te apsurdno pitanje može čak i uvrijediti, no brojni ljudi čine baš tako. Jedino što ne ostavljaju otvorenima vrata svog doma, već vrata svoje duše. Prepoznao sam ih u crkvama u kojima sam propovijedao. Ti nesvjesni i nepripremljeni ljudi dolaze iz raznih pozadina, slojeva društva i kultura. Ima ih po cijelome svijetu. Ima ih obrazovanih i neobrazovanih. No svi imaju jedno zajedničko: žrtve su lukavog neprijatelja koji ih je podvrgnuo svojoj kontroli. Kako je do toga došlo? Ostavili su đavlu otvorena vrata! Ja ne govorim o astrologiji i okultnom. Bavljenje tim praksama je otvoren poziv demonima. Većina kršćana se nikada ne bi u to namjerno uplela. Ne, vrata o kojima govorim su puno profinjenija. Ona funkcioniraju zbog ljudskog neznanja. U toj zamagljenoj atmosferi čak i vjernici upadnu u stupicu. To nije neka nova pojava karakteristična za našu generaciju. Ona je stara isto koliko i đavao. Zbog svog prekršaja Lucifer je pao s neba, povevši za sobom trećinu nebeskih anđela. Zbog buntovnosti - neposlušnosti Božjem autoritetu. Sada si možda odahnuo rekavši: "Hvala Bogu! To se mene ne tiče. Ja nisam buntovan, ni neposlušan." Nemoj biti tako brzo siguran u to! Mogao bi se iznenaditi. Sotona nije glup. On i njegovi demoni su vrlo lukavi i prepredeni. Vjernici uglavnom nisu namjerno neposlušni, već upadnu u neposlušnost zavedeni od đavla. Skloni prevari Sotona je majstor prevare. Isus je rekao da đavao nije samo lažac, već i otac laži (Iv. 8:44). Isus nas je upozorio na to da će njegova prevara i zavođenje u posljednjim vremenima biti toliko jaki da bi u njihovu stupicu, kad bi bilo moguće, đavao uhvatio i same izabranike (Mt. 24 :24). Prouči Pavlovo zaklinjanje Korintske crkve: "Da, ljubomoran sam na vas božanskom ljubomorom, jer sve učinih da vas zaručim s jednim zaručnikom: da vas privedem Kristu kao čistu djevicu. Ali se bojim da se slučajno ne bi, kao što je zmija zavela Evu svojim lukavstvom, vaše misli pokvarile te se udalji le od Kristu dužne iskrenosti i čistoće." (2. Kor. 11 :2,3). Pavao je usporedio sklonost vjernika da budu zavedeni sa zavedenošću Eve. Nju je đavao zaveo i namamio u neposluh (vidi Post. 3: 13). No s Adamom nije bilo isto: "Adam nije zaveden." (1. Tim. 2:14). Govoreći o Adamovom grijehu Pismo kaže "... jer kao što su nepokornošću jednoga čovjeka svi postali grešnici..." (Rim. 5:19). Eva je ušla u neposluh zbog toga što je bila zavedena, no Adam je točno znao što radi. Vidio sam kako neki ljudi u crkvi krše Božje zapovijedi širom otvorenih očiju, potpuno svjesni toga što rade. Oni nisu zavedeni, već počinjaju duhovno samoubojstvo. No većina neposlušnih, poput Eve, zavedena je neznanjem. Eva se nije činila podložna prevari. Živjela je u potpuno savršenoj okolini. Nitko joj nikada nije učinio ništa loše. Nije imala lošeg iskustva sa svojim ocem, šefom ili nekim drugim višim po autoritetu. Živjela je u rascvjetanom vrtu bez demonskih utjecaja i pritisaka. Znala je samo za Božju dobrotu i vjernost dok je hodala i razgovarala sa Njim. Kako ju je onda zmija uspjela zavesti? Bog je naredio: "Sa svakoga stabla u vrtu slobodno jedi, ali sa stabla spoznaje dobra i zla da nisi jeo! U onaj dan u koji s njega okusiš, zacijelo ćeš umrijeti!" (Post. 2:16,17). Božja dobrota je rekla: "Slobodno jedi.", no Njegov autoritet je povukao granicu: "Osim sa stabla spoznaje dobra i zla." Bog im je dao slobodu da jedu sa svakog stabla osim s jednog. U samoj je biti Božje naravi da voli i da daje. On je htio imati prijatelje u svom vrtu koji će ga voljeti i slušati. Nije želio robote bez slobode izbora, već djecu stvorenu na Njegovu sliku, koja imaju slobodnu volju. Kada im je zabranio pristup tom stablu, dao im je priliku da donesu odluku koja će ih zaštititi od smrti. Ona je uključivala njihovu volju - da li će povjerovati i poslušati. Bez naredbe nema izbora. Proučimo sada zmijine riječi. "Zar vam je Bog rekao da ne smijete jesti ni s jednog drveta u vrtu?" (Post. 3:1). Zmija je ignorirala Božju velikodušnost i obilje koje im je ponudio, te stavila sav naglasak na izuzetak, govoreći Evi dajoj je nešto uskraćeno. Sotona je Evu naveo na razmišljanje koje će naposljetku staviti pod pitanje Božju dobrotu i pravednost. Nakon što je to uspio, bilo je lagano okrenuti ju protiv Božjeg autoriteta. Napadanje Božjeg, autoriteta Sotona je prepreden. Htio je potkopati same temelje Božjeg autoriteta. Učinivši da joj se Gospodin čini nepravednim, zmija je mogla napasti Božju dominaciju u Evinim mislima. "Pravda i pravo temelj su prijestolja njegova" (Ps. 97:2). Premda je žena ispravila zmiju, sjeme sumnje u Božju dobrotu već je bilo posijano u nju. Zmija je iskoristila ovu priliku da napadne Božji autoritet, istinitost i pravednost, hrabro mu se suprotstavivši: "Ne, nećete umrijeti! Nego zna Bog: onog dana kad budete s njega jeli otvorit će vam se oči, i vi ćete biti kao bogovi, koji razlučuju dobro i zlo" (Post. 3 :4,5). Eva je bila šokirana! Pitala se: "Je li to razlog zbog kojeg mi Bog ne da jesti s ovoga stabla?" Ponovno je pogledala stablo, no ovoga puta u drugačijem svjetlu. Promatrala je ono što joj je bilo uskraćeno. Zaboravila je na svo izobilje koje joj je Bog dao i usredotočila se samo na jedno stablo. Mislila je: "Bog namje ovo uskratio. A moglo je cijelo vrijeme biti naše. Što nam je još uskratio?" Sumnjajući u Božji karakter, pravednost i dobrotu, Eva više nije imala razloga da se podredi Njegovom autoritetu. Samovolja ili buntovnost bila je idući korak. Eva je uzela plod, zagrizla ga i dala svome mužu. Odmah su im se otvorile oči. Bili su goli. Njihov im je neposluh donio duhovnu smrt. Kršeći Božju Riječ i podređujući se đavlu, otvorili su mu vrata i on im je postao novi gospodar. Ne samo da su mu dali pristup u svoje živote, već su mu i otvorili vrata za čitav svijet (Rim. 5: 12). Zarobivši Božje stvorenje, sotona je sjeo na prijestolje. Sotonin način djelovanja ne razlikuje se puno ni danas. On još uvijek želi izopačiti Božji karakter u našim očima kako bi nas okrenuo protiv Njegovog autoriteta. Ne dajte se prevariti, jer "svaki dobar dar, svaki savršen poklon dolazi odozgo, od Stvoritelja zvijezda, u koga nema ni promjene, ni zasjenjenja zbog mijene" (Jakov 1: 17). U tvom srcu mora ti biti jasno da nema ničeg dobrog izvan Božje volje. Jakov kaže da ćeš biti zaveden ukoliko povjeruješ da postoji dobro i izvan Božje volje i onoga što nam On daje. No bez obzira koliko dobro nešto izgledalo, bez obzira koliko te to moglo učiniti bogatim, mudrim ili uspješnim, ako ne dolazi od Boga, naposljetku će te dovesti do velike žalosti i završit će smrću. Koliko se ljudi danas vjenča za krivu osobu iz krivih razloga? Bog ih upozori kroz njihove roditelje ili svećenika ili im pokaže u njihovim vlastitim srcima da donose krivu odluku. No njihov vlastiti um brzo nadglasa sve ove glasove jer se osoba koju žele čini dobrom za zajedništvo ili ugodnom njihovim očima. Naposljetku izaberu prema svojoj volji, a ne prema Božjoj. Kasnije jako pate zbog svoje krive prosudbe. Mnogi ljudi su neposlušni Božjoj volji jer su zavedeni dobrim. Možda načinom da dođu do bogatstva ili uspjeha koji nije u skladu s Božjom Riječju. Oni traže ispunjenje svojih želja i na kratko vrijeme pronađu zabavu, sreću ili uzbuđenje. Nađu nešto dobro u onome što je Bog zabranio. Misle da im Bog uskraćuje sve privlačne i zabavne stvari! Drugi pak misle da Bog ne razumije njihove potrebe, te da ignorira važnost njihovih želja. Vjeruju da Bog nije vjeran zbog toga što ne odgovara na njihove molitve onda kada oni to očekuju. Njihovo im razmišljanje kaže: "Zašto čekati na Božje odgovore? Uzmi odmah sve dobro i ugodno što ti se pruža!" Zatvori vrata Pogledaj Isusa. Četrdeset dana i noći proveo je u pustinji bez vode, hrane i utjehe. Tijelo mu je bilo na granici smrti od gladi. Ukoliko ne bi ubrzo dobio vodu i hranu, zasigurno bi umro. U tom ga je trenutku sotona kušao: "Ako si zaista sin Božji, naredi da ovo kamenje postane kruh" (Mt. 4:3). Sotona je stavio pod pitanje ono što je Bog rekao četrdeset dana ranije, kada je na obali rijeke Jordan otvoreno objavio da je Isus Njegov Sin. Nastojao je izobličiti Božji karakter kao što je učinio i u Evinom slučaju. "Zašto te Bog izveo ovamo da umreš od gladi?" upitao ga je. "Zašto ti ne da nešto za jesti? Trebaš sam namiriti svoju potrebu. Upotrijebi svoj autoritet. Naredi da ovo kamenje postane kruhom." Izraelci su se susreli s tom istom dilemom nakon što su iz Egipta otišli u pustinju. Nestalo im je hrane. Nakon samo tri dana mislili su da ih je Bog napustio i ostavio da umru. Stoga su se počeli žaliti. Mislili su da im je bolje bilo umrijeti u ropstvu Egipćanima, tamo su barem imali što za jesti (vidi Izl. 16). Mislili su da ih je Bog prevario odvevši ih u pustinju da umru od gladi. Posumnjavši u Božji karakter bili su lako zavedeni da se ne pokore Njegovom autoritetu. Taj ih je stav doveo do buntovnosti, a kasnije ih je koštao Obećane zemlje. Za razliku od Izraelaca, Isus je zanijekao samog sebe i čekao da Bog providi za Njegove potrebe. Nije dopuštao neprijatelju da izopači Božji karakter u Njegovom umu. Znao je da će Otac namiriti Njegove potrebe i odlučio je ostati podložan Božjem autoritetu bez obzira koliko je to tada bilo teško. Naposljetku ga je đavao ostavio, "a pristupiše mu anđeli te su mu služili" (Mt. 4.11). Isusova podređenost Bogu blokirala je sve putove neprijatelja u Njegov život. Sotona nije imao pristupa. Isus je živio u savršenoj poslušnosti svome Ocu. Stoga je pred svoju smrt mogao reći da "se približuje knez ovoga svijeta. On u meni nema ništa. Ali neka svijet upozna da ja ljubim Oca i da radim kako mi je zapovjedio Otac!" (Iv. 14:30,31; King James prijevod). U Isusovom životu su vrata za đavla bila zatvorena. Uspio ih je i održati zatvorenima kroz svoju savršenu poslušnost. Ona mogu biti zatvorena i u našim životima. Principi su isti: poslušnost Bogu drži zatvorena vrata đavlu, sprečavajući njegov legalni dolazak. S druge strane, neposlušnost širom otvara vrata dajući mu legalan pristup da kontrolira područja naših života. Rezultat toga je krađa, uništenje, gubitak slobode, pa čak i smrt. Ne daj mjesta đavlu. Odaberi poslušnost i podređenje svom nebeskom Ocu koji te voli. Danas odluči zatvoriti vrata đavlu u svome životu - i trajno ih držati zatvorenima.

NEDELIŠĆE - Filip Ude gimnastičar iz Nedelišća, pokraj Čakovca doživio je danas nevjerojatni planetarni uspjeh. Svaku sekundu njegovog nastupa na konju proživljavalo je s njim cijelo Nedelišće a u kafiću Aton, u sklopu novotvorenog gimnastičkog centra jedinog takve vrste u Hrvatskoj, bili su prijatelji i obitelj. Majka Miljenka čula se s Filipom nekoliko minuta nakon dodjele medalja. – Mama, hvala ti! Mama, hvala ti! Stalno mi je ponavljao – rekla je kroz suze Filipova majka Miljenka. - Rekao je da je znao čim je doskočio da je osvojio medalju. Već je i dva puta bio na doping kontroli i naravno sve je u redu. Sada samo jedva čekam da se vrati doma i da ga zagrlim. Gimnastika je vrlo teški sport, Filip je trenirao od 8 do 10 sati dnevno. Punih deset godina putovao je u Bratislavu na treninge jer ovdje nije bilo uvjeta za profesnionalno bavljenje gimnastikom. Nekada je ostajao i po mjesec dana u Bratislavi. Teško mi je padala ta odvojenost. Zato svaka čast Stevi Tkelčecu koji je najzaslužniji za novu dvoranu u Nedelišću. Kada je ona otvorena pao mi je veliki kamen sa srca jer će biti doma i neće više morati putovati u Bratislavu. Uvijek sam se brinula dok su bili na putu. A, putovali su automobilom i tek posljednjih nekoliko godina kombijem. Međiuim, i taj kombi su im ukrali prošle godine iz dvorišta kuće u kojoj su stanovali u Bratislavi. Tamo su spavali u podrumskoj prostoriji zato je ova dvorana u Nedelišću super europska. – prisjeća se i teških dana majka Miljenka. Kaže da se Filipov trener Igor Krijažimski htio vratiti kada je vidio u kakvoj šupi ovdje treniraju. – Međutim, ljubav prema gimnastici i nadarenim mladim gimnastičarima iz Nedelišća bili su jači i on je na nagovor ostao. Filip je tada imao 11 godina i njegov dotadašnji trener Mario Vukoja vidio je da mu je potreban novi trener. U Marija sam imala beskrajno povjerenje, povjerila sam mu Filipa a on je bio veliki optimist. Rekao mi je da je Filip prenapredan i da ga je prerastao u svom znanju i da mu moramo naći novog i boljeg trenera. Filip je sa sedam godina izgubio oca u nesreći i Mario mu je bio i brat i otac. Osim toga Filip je kao dijete imao teško bolesne bubrege. Imao je bubrežne napaje i po pet, šest puta godišnje bio je u bolnici na liječenju. Sada je sve to iza njega studira Kineziologiju u Zagrebu. Javili su mi se njegovi prijatelji već slave na fakultetu Filipov uspjeh. Rekao mi je da se vraća 21. kolovoza kasno navečer na zagrebački aerodrom. Dogovaramo se tko će ići po njega.- dodala je majka Miljenka. Cijela obitelj bila je uzbuđena. Starija sestra Nives od uzbuđenja nije mogla ništa reći osim da je jako uzbuđena i da je presretna zbog Filipa, a djeca Edna i Tibor također su slavili ujakov uspjeh. Mlađa sestra Iva ponosno je nosila majcu s bratovom slikom kao i njezin sin Luka najmlađi član obitelji. Prilikom Filipovog ispraćaja na Olimpijske igre već su tiskali majce s njegovom slikom i osnovali Fan club Filip Ude, Croatia s geslom We are always with you. Danas su vlasnici tih majca ponosno šetali Nedelišćem dok im je na leđima pisalo "I ja ću jednom biti olimpijac". Pjesma i uzvici, trubljenje iz automobila i beskonačno telefoniranje s prijateljima, poznanicima i sportašima bili su uobičajeni prizori u Nedelišću danas poslijepodne. Svi su željeli čestitati i saznati pojedinosti o osvajanju prve međimurske olimpijske medalje, prve gimanstičarske medalje za Hrvatsku i to srebrne medalje skromnog i vrijednog Fiće.

Među najomiljelije marijanske pučke blagdane spada današnji: Marijino uznesenje na nebo. Još do nedavna naši su se vjernici u Bosni za taj dan spremali devetodnevnim postom. A tko god može, za Veliku Gospu nastoji hodočastiti u koje marijansko svetište. Zato su naša marijanska svetišta toga dana puna proštenjara, sva raspjevana u dragoj hodočasničkoj pjesmi, ožarena ne samo ljetnim suncem nego još više žarom, molitvom, pobožnošću naših romara. Božji je narod onim svojim vjerničkim osjetilom osjetio da je to dan Marijine slave i zato u molitvi, pjesmi, djelima pobožnosti daje oduška svojoj radosti. Teologija nas uči da je Marijino uznesenje dušom i tijelom na nebo kruna njezina bogomajčinstva, vječnog djevičanstva i bezgrješnog začeća. Nauk o Marijinu uznesenju na nebo po završetku njezina zemaljskoga života proglasio je člankom vjere 1. studenoga 1950. papa Pio XII. Iako je ta dogma proglašena tek u novije vrijeme, njoj prethodi duga tradicija, stara gotovo kao i sama Crkva. Sveti Epifanije u četvrtom stoljeću prvi je istočni otac koji govori izričito o Marijinu uznesenju na nebo. On piše: »Kako je moguće da Marija svojim tijelom ne posjeduje nebesko kraljevstvo, ona koja nije učinila u tijelu nikakvo ružno djelo, već je ostala bezgrješna?« Prema njemu razlozi bi Marijinom uznesenju na nebo i u tijelu bili u njezinoj potpunoj bezgrješnosti. Na njoj se prvoj i u punini ispunilo šesto blaženstvo: »Blago onima koji su čista srca jer će Boga gledati!« (Mt 5,8). Sveti Grgur Turonski († 593) prvi je zapadni crkveni pisac koji izričito govori o Marijinu uznesenju na nebo. Sveti Modest, jeruzalemski patrijarh († 634), uči izričito ovo: »U nebesku ložnicu ulazi ona koja postade preslavna zaručnica hipostatske unije dviju naravi u Kristu… Zbog toga je Marija, budući preslavna majka Krista Spasitelja, našega Boga koji je davalac života i besmrtnosti, oživljena od njega samoga, sudionica s njime kroz sve vjekove u neraspadljivosti, a on ju je probudio iz groba i uzeo k sebi onako kako on jedini zna.« Sveti German, carigradski patrijarh († 733), u prilog Marijina uznesenja navodi ove razloge: »Kako bi smrt mogla progutati onu, uistinu preblaženu, koja je slušala Božju riječ, bez požude i sudjelovanja muža začela osobu Božje Riječi, rodivši je bez boli te koja se posve sjedinila s Bogom? Kako bi raspadljivost mogla zahvatiti ono tijelo od kojeg je došao život? Te se stvari protive i potpuno su tuđe duši i tijelu koje nosijaše Boga...« Sveti Ivan Damaščanin († 749) ostavio nam je tri govora o usnuću BD Marije, a koja su pod dogmatskim vidom izuzetno važna. U drugome od njih kaže: »I tako je presveto tijelo položeno u veoma lijep i bogat grob, a odande nakon tri dana odneseno u nebeske šatore.« Sveti Bernard († 1153) u svom govoru o uznesenju kaže: »Djevica, uzlazeći danas slavna na nebo, bez sumnje umnožava obilno užitke građana. Možemo misliti kakva je bila njihova slava kad su zaslužili čuti njezin glas, vidjeti lice te uživati blaženu prisutnost?« Sveti Toma Akvinski († 1274) naučava: »Zbog grijeha su čovjeku bila dana tri prokletstva… Od trećeg je bila netaknuta Blažena Djevica, jer je s tijelom bila uznesena na nebo.« Veliki srednjovjekovni propovjednik sv. Antun Padovanski († 1231) u jednoj propovijedi na Veliku Gospu kaže: »Gospodin je uskrsnuo kad je uzašao s desne Oca. Uskrsnula je i škrinja njegova posvećenja, kad je na ovaj dan Djevica Majka bila uznesena u vječnu ložnicu…« Od XIII. stoljeća pa dalje čitava je kršćanska tradicija jednodušna u vjerovanju u Marijino uznesenje na nebo dušom i tijelom. Učeni papa Benedikt XIV. u XVIII. stoljeću, raspravljajući o blagdanima Majke Božje, piše: »Tkogod se potrudi da prouči stare dokumente, u kojima se ovaj blagdan naziva usnuće, naći će ovaj odgovor: usnuće je i uznesenje jedna te ista stvar.« Spomenut ću i velikog pobožnika i teologa kardinala Newmana. Njemu je svetkovina Marijina uznesenja bila naročito draga. On bi svaki put kad bi u Lauretanskim litanijama ponavljao zaziv »Ružo otajstvena«, i sam krilima duha zalepršao u nebo slijedeći onamo Mariju uznesenu. O tome piše ovako: »Marija je otajstvena ruža, a to znači tajanstvena i sakrivena, jer to označuje pojam ’rosa mystica’. Zašto na zemlji ne čujemo da bi Marijan grob bio ovdje ili ondje, meta hodočašća, niti se označavaju i izlažu – kao u slučaju svetaca – Marijine relikvije? Ako pak postoji koje tijelo – prije svakog drugog dostojno da mu bude posvećena naročita pažnja – onda bi to bilo upravo tijelo naše Gospe. Zašto je Marija uvijek bila tako sakrivena ruža? Zar je lako prihvatljivo da bi oni koji su bili tako puni poštovanja i brige za tjelesa svetaca i mučenika, zanemarili nju, Kraljicu mučenika i Kraljicu svetaca, samu Majku našega Gospodina? To je nemoguće. Zašto je ona, dakle, ruža tako sakrivena? Razlog je u sebi jasan: njezino je sveto tijelo na nebu: ono je dignuto sa zemlje.« Istini za volju, u Newmanovo tumačenje valja unijeti neke neznatne ispravke koji njegov nauk u biti ne mijenjaju. Na brdu Sionu u Jeruzalemu nalazi se crkva Marijina usnuća iz novijeg doba, gdje je Marija, prema predaji, usnula u Gospodinu. Nedaleko pak od Getsemanija nalazi se njezin grob, danas crkva u rukama pravoslavaca. Dakako da je i prema pravoslavnoj i katoličkoj predaji taj grob prazan jer je Marija, ne samo dušom, već i tijelom uznesena na nebo. II. vatikanski sabor u osmom poglavlju Uredbe o Crkvi doslovno navodi riječi dogmatske bule o Marijinu uznesenju Pija XII.: »Napokon je Bezgrješna Djevica, sačuvana čista od svake ljage istočnoga grijeha, ispunivši tijek zemaljskog života, s dušom i tijelom bila uznesena u nebesku slavu.« A zatim izriče kristološku svrhovitost te Marijine povlastice ovim riječima: »Ona je od Gospodina bila uzvišena sa svojim Sinom, Gospodarom gospodarâ i pobjednikom nad grijehom i smrću.« Veliki pobornik za proglašenje dogme o Marijinu uznesenju, naš zemljak o. Karlo Balić, koji je po nalogu Pija XII. skupljao dokumentaciju Svjedočanstva o uznesenju BD Marije iz svih stoljeća, Rim 1948–1950., tumačeći navedeni saborski tekst, naglašava kristološki vid dogme o Marijinu uznesenju. On doslovno kaže: »Krist, pobjednik grijeha i smrti, zadobiva u Mariji najveću od svojih pobjeda izuzimajući je od grijeha i dajući joj unaprijed – tj. prije općeg uskrsnuća tjelesa – proslavu u duši i tijelu. Time je Marija, uzeta na nebo, jamstvo budućeg uskrsnuća i proslave svih onih koji vjeruju u Krista, a zbog toga isti motiv nade i utjehe za Božji narod u očekivanju parusije.« O tome nam govori i II. vatikanski sabor. »Međutim, Isusova Majka, kao što je, tijelom i dušom već proslavljena na nebu, slika i početak Crkve kakva ima biti u budućnosti, tako i na ovoj zemlji, dok ne dođe dan Gospodnji, svijetli putujućem Božjem narodu kao znak pouzdane nade i utjehe« (Svjetlo narodâ, br. 68). O. Karlo Balić misli da nauk i dogma o Marijinu uznesenju baca svjetlo i na teologiju o posljednjim stvarima, ukoliko će u Kristu i po Kristu doći do konačne i savršene proslave čitavog čovjeka i svega stvorenja, kad dođu nova zemlja i nova nebesa. Slaveći ovu veliku Marijinu svetkovinu, kao uostalom i druge njezine blagdane i spomendane, možemo se s pravom pitati: a kakve veze Marija ima s današnjim svijetom, što mu ona može dati? Tim se pitanjem pozabavio na međunarodnom Marijanskom kongresu u Zagrebu u svojoj konferenciji, što ju je održao 12. kolovoza 1971., i nadbiskup MalinesBruxellesa, belgijski primas kardinal Suenens. Uočivši ponajprije čovjekov silni napredak na području znanosti i tehnike, koji sa sobom nosi ne samo prednosti već i vrlo moguće strahote, nastavio je ovako: »Današnjem je svijetu potreban susret s licem njegova Spasitelja i licem njegove Majke. Svijet je sit ideologija i filozofija koje, kakav god bio njihov prilog, ne odgovaraju ipak na njegovu životnu potrebu, na njegova bitna pitanja: koji je konačno posljednji smisao čovjekove avanture i moga života ovdje na zemlji? Što se nalazi s onu stranu smrti, makar se ona po volji umjetno odgađa? Eto, u tome se nalazi čovjekov istinski nemir i o čemu se čovječanstvo pita. Na ta nam je pitanja po svaku cijenu potreban odgovor. Nije dosta samo umnožavati sredstva za život i unapređivati tehniku; čovjek ima još dublju potrebu da zna razlog zašto živi, kako to veoma dobro reče kardinal Marty. Nedavno sam upitao njemačkog teologa Karla Rahnera kako tumači opadanje marijanske pobožnosti u Crkvi? Njegov odgovor zaslužuje pažnju: ’Odviše kršćana, kakva god bila njihova religiozna pripadnost, ima težnju da od kršćanstva učini ideologiju, apstrakciju. A apstrakcijama nije potrebna majka.’ Ono što Marija nudi svijetu danas jest živa i konkretna stvarnost Spasitelja svijeta u njegovu utjelovljenju. Ona nas tjera na vjeru u Krista, ali ne onakvoga kakvim ga katkad i nesvjesno zamišljamo, kao biće koje je djelomično Bog i djelomično čovjek, već kao biće koje je potpuno božansko i potpuno ljudsko. Marija je čuvarica stvarnosti utjelovljenja.« Uvrstimo se, dakle, i mi u dugu povorku Marijinih hodočasnika i onih danas i onih iz prošlosti; i onih učenih, koji su o njezinu uznesenju tako učeno i tako lijepo raspravljali, i onih neukih s krunicom u ruci i s pjesmom na usnama, koji srcem slave najljepši Marijin dan.

Biti siroče je veoma težak i dubok osjećaj. Može čak ostaviti i tragove na psihu pojedinca. Bez oca, bez majke nije lako živjeti, jer je uskraćen pristup roditeljske ljubavi. Zasigurno, svakome od nas taj je problem vrlo osjetljiv. No, Bog poznaje povijest svakoga od nas. Čita nas kao knjigu. Zna da su neki od naših roditelja umrli, no ima i onih koji su napustili svoju djecu zbog razloga očitih jedino njima. Riječ siroče, odnosno sirota sadrži u sebi veliku dozu osamljenosti, u kojoj je čovjek isključivo prepušten sam sebi. Biti isključivo sam je potresan pojam, koji nadilazi naš društveni poziv i kojeg se vrlo često plašimo. Nitko od nas ne želi biti sam na ovome svijetu. Nitko od nas ne želi ići sam kroz život, nitko ne želi ni umrijeti u samoći. I ako ne vidiš nikoga tko bi ti mogao pružiti ruku, sjeti se Isusovih riječi: Neću vas ostaviti kao siročad; doći ću k vama. Prelistavajući stare časopise, našao sam i ovu pričicu, koja mi se učinila sasvim zgodna i poučna. „Noću sam sanjao kako hodam pijeskom u pratnji Gospodinovoj, a na ekranu noći ugledah sve dane svoga života. Osvrnuh se i vidjeh da se iza svakoga dana moga života nalaze stope, jedna moja i jedna Gospodnja. Tako sam hodao naprijed, dok se ne dovršiše dani moga života. Tada pogledah unatrag, opazih da na nekim mjestima bijaše samo jedna stopa… Ta mjesta zbivahu se u mojim najtežim danima: danima velike tjeskobe, velika straha, velikog bola… Tada zapitah: Gospodine, ti mi reče da ćeš biti sa mnom u svim danima moga života i ja prihvatih živjeti uz tebe, ali zašto si me pustio sama upravo u najgorim trenucima moga života ? Gospodin mi odgovori: Sine moj, ja te ljubim i rekoh ti da ću biti s tobom čitavim putem i da te neću ostaviti niti jednog trenutka, i nisam te napustio… A dani u kojima si ti vidio samo jedno stopu na pijesku, to su dani u kojima sam te nosio na rukama.“(Rando) Zar bi Isusove riječi bile puste i lišene istine? Nipošto, ne! Često puta više tražimo spektakularna čudesa koja su tek sjena Isusove čudesne prisutnosti među nama. U stvari, nismo spašeni po čudesima koje je Isus učinio, nego njegovom modricom (1Pt 2,20-25), njegove su nas rane iscijelile (Jr), a njegova prisutnost s nama je najveći dar. Isus je morao otići svom Ocu na nebesa, no poslat će Duha Branitelja koji će biti zauvijek s nama. Zar je moguće da Bog može napustiti čovjeka? Slijedeći živote svetaca, vidimo da je osjećaj napuštenosti od strane Boga bio vrlo čest u njihovim životima. Kao primjer ćemo istaknuti blaženu majku Tereziju iz Kalkute, nama poznata kao velika svetica, koja je posluživala siromahe po kalkutskim ulicama. Zapravo, ona kroz 50 godina svog života nije osjećala Božju prisutnost. Skoro polovicu njezinog života Bog je šutio, pa je stoga osjećala jednu veliku prazninu. „Slušala sam, ali nisam čula. Gledala sam, no nisam ništa vidjela. Jezik je, za vrijeme molitve, blebetao, ali nisam ništa govorila.“ (TIME 2008.) Te su riječi izdanog pisma njezinom dušobrižniku okružile cijeli svijet. Svatko bi se od nas trebao zapitati: što mogu naučiti kroz to svjedočanstvo? Sigurno jedno: da svako od nas može okusiti Božju udaljenost. Zapravo, ta udaljenost još nas više približava Bogu, no nismo toga svjesni. U takvim trenucima dolazi do iskušenja naše vjere: zar Bog stvarno postoji? Majka Terezija nije nikada prestala vjerovati u Božje postojanje. Zapravo, Božju je blizinu otkrivala iznova u onima koje je služila. I u tvom životu dođe teški trenutak samoće i beznadnosti. Sve će se oko tebe rušiti. Zapravo u takvim trenucima moramo pokazati i dokazati našu postojanost u vjeri. Nismo sami na tom putu. Čuvanje Božjih zapovijedi je zapravo i dokaz ljubavi prema Bogu. U tom milosnom zajedništvu s Bogom sigurno ćeš moći pretrpjeti teške trenutke. Ako je Bog s tobom, tko će protiv tebe?

Smisao i dar trpljenja Sveti Pavao govori u Poslanici Kološanima: "...dopunjam što nedostaje mukama Kristovim, za Tijelo njegovo, za Crkvu" (Kol 1,24). Ne znači to da Kristovo trpljenje, Krv i djelo spasenja nije bilo dosta da se spasi svijet. Sveti Toma govori u poznatom euharistijskom himnu da "i kap njena (Kristove krvi) može svijet da spasi cijel". Riječ "mukama" (gr. thilipsis) o kojoj govori sv. Pavao nikada se ne upotrebljava da se izrazi "muka" Krista (gr. pathemata), nego napor, teret onih koji trebaju položiti oni koji žive za Krista. Grčka riječ "thilipsis" prevodi se isto na hrvatski "nevolje" (npr. 2 Kor 1,4.8) i koristi se u kontekstu patnji onih koji trpe zbog vjernosti Kristu. Sam sveti Pavao nabraja svoje patnje apostolskog života: "U naporima - preobilno, u tamnicama - preobilno, u batinama - prekomjerno, ... triput sam bio šiban, jednom kamenovan..." Kontekst ove riječi govori o Kristovom Tijelu - Crkvi. Znamo da je Krist rekao da se On poistovjećuje s onima koji su u potrebi i trpljenju: "Što god učiniste jednome od moje najmanje braće, meni učiniste" (Mt 25, 31-46). Svetom Pavlu koji je progonio prve kršćane, Isus govori na putu: "Ja sam Isus kojega ti progoniš" (Dj 9, 5). Isus danas trpi i suosjeća s onima koji trpe zbog bolesti i nevolje, zbog životnih poteškoća, i koji su ud Njegovog otajstvenog Tijela. Dakle kada sveti Pavao govori"...dopunjam što nedostaje mukama Kristovim, za Tijelo njegovo, za Crkvu" (Kol 1,24) veli o svojoj patnji koja uvedena u Kristovu patnju može voditi izgradnji zajednice vjere. Slabost izražena u patnji postaje izvorom novoga života: "Sije se u slabosti uskrsava u snazi" (1Kor 15, 43). Uloga vjere Prvo, što nam je potrebno da shvatimo kako je ovo Pashalno i vazmeno otajstvo - vjera. Ne samo vjera u Boga, već i vjera u ono što nam On daje u svakodnevnom životu. Ako vjerujemo da je On Dobar, štoviše, da je On Život, Ljubav... - dakle sve ono što On daje - izraz je Njegove ljubavi prema meni, prema nama. Bog od nas očekuje da sve situacije našeg života prihvaćamo očima vjere. Trebali bismo na sve pogledati očima Boga. Ipak često to nije moguće. Često puta ne znamo zašto se baš ovo događa meni. Tada je potrebna vjera. Što je predmet ove vjere? Mi u Zajednici Krvi Kristove podcrtavamo Isusovu prisutnost, Njegovu Krv koja je mistično prisutna u svakom trpljenju ("križu"): fizičkom, psihičkom, nerazumijevanju od strane drugih, napuštenosti, osamljenosti, nepravednosti, poteškoćama, grijehu (koji može postati "blažena krivnja") itd. Trebamo ovo trpljenje najprije prihvatiti, a kasnije u molitvi sjediniti (ujediniti) se s Isusom o kojem znamo da baš u ovom trenutku On je blizu nas i krvari u ranama svojega Tijela - Crkve, te prikazivati svoju krv zajedno s Kristovom Krvlju Ocu za ljubav i jedinstvo, za pokojne u čistilištu ili na druge nakane. Na taj način možemo pomoći sebi, uzajamno prikazujući i svoje trpljenje. Marijin uzor Imamo isto jednu sliku koja nam pomaže razumjeti pashalno Otajstvo. To je Marijina slika. Marija je - kako govorimo u Litanijama "posuda duhovna", a mi govorimo "Živi kalež". Marija prihvaća svaku Božju volju u svoje Srce koje se može usporediti s misnim kaležom. Bilo to vino slatko - vino radosti ili gorko - vino trpljenja. Npr. U Nazaretu, Kani Galilejskoj, za vrijeme dolaska Duha Svetoga u kojem sudjeluje, Marija prihvaća vino radosti a pod križem prihvaća gorko vino trpljenja. Marija pod križem iskušava osamljenost i trenutke beskrajnog trpljenja, ali u isto vrijeme jako vjeruje da to ima neki smisao. A možda razmišlja o vječnom životu i zato ne pada u očaj. Plače i tužna je, ali vidi dalje, jer vidi očima vjere. Ne razumije "zašto", ali kao Isus pouzdaje se u vjeri da ovo iskustvo ima smisao, da ako joj Bog uzima Sina, sigurno želi Nju učiti i dati joj nešto više, jer je On Ljubav! I Njezina vjera ispunjava se. Uskoro Ona doživljava Isusovo uskrsnuće. Pod križem Isus joj povjerava svoju novu misiju. Marija se treba brinuti za Crkvu, za svu Božju djecu, za sve nas. Dakle Marija ima sada više nego jednog sina za kojeg se brine. Sada se brine za Tijelo Krista koje smo mi svi. Ako Bog nama nešto uzima u patnji, to je sigurno zato, jer želi nama dati još više. Nedostatak kao talenat, dar za posvećenje Drugo, potrebno je da sve što nas se tiče u vjeri prihvaćamo kao dar, talenat. Darujući ti talenat, Krist vjeruje u tebe i očekuje da ga pravilno iskoristiš. Ako ti je dao neke sposobnosti, nije Mu svejedno što ćeš s njima učiniti. Ako pak te sposobnosti nisi dobio i to je također talenat, dar. "TALENAT JE NE SAMO DOBITAK, NEGO I NEDOSTATAK NEČEGA" (T. Dajczer). Npr. zdravlje koje imaš je u svjetlu vjere talenat, ali kad boluješ i tvoja je bolest također talenat. Ako ne znaš moliti, to je isto talenat, dok ti recimo, smatraš da je to nesreća. Važno je što činiš s ovim neumijećem moljenja. Možda si zakopao ovaj talenat i govoriš u sebi: "dobro, onda neću moliti". Pa ipak se iz ovog talenta toliko mnogo može dobiti - nesposobnost da moliš u tebi treba pojačati glad za Bogom, te tako postati sredstvo tvoga posvećenja. Slično vrijedi kad imaš probleme kod kuće ili u Zajednici, u školi, kad se obitelj svađa, kada se osjećaš osamljen ili povrijeđen... To je također dar i šansa i trebamo razmotriti kako ćemo ga koristiti. Kada se razočaraš i obeshrabriš, zakopavaš ga u zemlju. Ako doživljavaš strah, bojiš se patnje ili smrti, i to je prilika koja ti je ponuđena. Trebamo tražiti i opažati dublji smisao onoga što nam Bog daje. Svetoj Tereziji od Djeteta Isusa jako su se gadili pauci. Jednom je ispričala kako se morala prisiljavati da ukloni paučinu ispod stepenica (usp. Žuta bilj, 80). To joj je uvelike pomoglo na njezinom putu k Gospodinu. Znala je i s ovim malim darom ostvariti dobitak. Što činimo s našom napetošću? Kako koristimo naše teške darove? Služe li oni mome posvećenju? U tom smislu, sve je milost. Dakle, patnje, neugodne okolnosti su darovi. Neuspjeh je najdragocjenije blago u tvome životu, baš neuspjeh! Moramo više gledati na naš život očima vjere. Tada ćeš vidjeti da će Bog bez prestanka darivati, da je cijeli naš život mnoštvo malenih prilika za neprestanu unutarnju promjenu.

Hoću biti zajedno sa svojim Kraljem – riječi su mučenika iz prvih vjekova, koji su svoj život stavljali pred Boga na oltaru mučeništava. Želio bih zajedno s njima, koji su kroz vijekove stvarno živjeli svoj kršćanski poziv, reći Gospodinu: Hoću biti zajedno s Tobom moj Kralju. Kakva je zapravo slika našega kralja lišenoga čovječjega dostojanstva, raspetoga poput razbojnika? Prema našem shvaćanju: kralj bi trebao biti bogat, imati svoju vojsku, sluge, izgled, trebao bi se zabavljati se po različitim feštama; obično ga vidimo u svojoj mašti kako drži žezlo u ruci i sjedi na prijestolju od čistoga zlata. O tome kako žive današnji kraljevski vladari možemo mnogo saznati s maloga ekrana. Upravo danas, kao nikada do sada, trebamo se nasloniti na prijestolje našega kralja. Zagrlimo križ, koji je dokaz Božje ljubavi. Naš kralj, istina, nikome od nas nije obećao bogatstvo, novi automobil, novu kuću, uspjeh na poslu ili fakultetu. Jedino što želi je da mu se približavamo jer nam je sličan u svemu, osim u grijehu. Bog je postao čovjekom kako bi se moglo očitovati njegovo kraljevstvo među nama, imamo priliku kraljevati s njim i daje nam život vječni - jer je vječan. Možda mi nije podario automobil niti kakvo drugo materijalno dobro, ali me blagoslivlja, grli, tješi. Što mi više treba? Tko mi više može dati? Isus je kralj svega svemira, ali i mojeg srca. Njemu je sve stavljeno pod noge. On je alpha i omega – početak i kraj. Bez Boga moj život ne bi imao smisla. Zato, zagrlimo križ, premda se možda čini preteškim, ali sam Isus kaže: Ako hoćeš poći za mnom, uzmi svoj križ i hodaj sa mnom. Možeš prihvatiti, ali i odbaciti njegove riječi - dao ti je i slobodu izbora. No, ne treba zaboraviti da oni koji su mu povjerovali, nisu pogriješili. Različita su kraljevstva nestajala kroz povijest i kraljevi su ostali tek uspomene iz knjiga. No, Kraljevstvo Božje traje u vijeke. Nitko se nije nadao da će tako izgledati Kralj, ali zacijelo je to značajan kralj ako se od njegova rođenja mjeri druga era. Mora biti nešto i u tome što je Isus kralj postao znak osporavan i grižnja savjesti za milijune. Zapamtimo - jedino je poslanje našega kralja ljubav prema nama i spasenje čitavoga svijeta. Iako kralj - rodio se među pastirima i životinjama u betlehemskoj spilji. Iako je kao Davidov potomak pomazan - nije imao gdje glavu nasloniti. Živio je u Nazaretu kao siromah, a kasnije je bio podstanar u Kafarnaumu u domu Petra i Andrije. Svojim nas je siromaštvom obogatio, a njegove su nas rane iscijelile. Ni na križu Isus ne prestaje praštati, nego kao da nas želi svojim raspetim rukama obuhvatiti i zagrliti. Evanđelje polako završava, završava i ciklus liturgijske godine. Liturgija nam pruža biblijske tekstove i poručuje: ako nisi još dosada prepoznao u Isusu Kralja, učini to sada, On te strpljivo čeka. Jedan je od raspetih zločinaca prepoznao Isusa, iako je bio grešan čovjek. Ni u takvom položaju Isus ne prestaje praštati, nego kao da hoće sve nas svojim raspetim rukama obuhvatiti i zagrliti. Bez Isusa se ne možeš spasiti. Takav je Bog, čija je slika sam Isus. On je slika Boga nevidljivoga, kralj svakog stvorenja. On je glava Crkve. Ne ustručavajmo se zato prići Isusovom križu, ne ustručavajmo se prići Bogu, jer je On ljubav. Dokaz je toga njegova spasiteljska smrt na križu.

                                             (1939.-2008.)

      Počivao u Miru Božjem!

Neka nam je blagoslovljen uskrsni ponedjeljak! Blagdan je Uskrsa iza nas, ali je život ispred nas. Isusov uskrs smo proslavili, ali nam naš dolazi ususret. Znam, teško je bolesnika, patnika, vojnika, ranjenika i prognanika uvjeriti da je uskrs tu, pred vratima, da će sve biti drugačije i da život više nema kraja. Patnja često zatvori ljudsko srce a čovjeka ostavlja kao u grobu, nemoćnog da vjeruje u život. Patnja zna odbijati svaku pomoć, svaku nadu, svaku riječ. Nakon lijepo provedenih godina svi se mi prije ili kasnije nađemo na uzmaku. Dolaze trenuci razočaranja kada se prijatelji razdvoje, kada se brak razbije, kada se dom i obitelj razdijele, kada te napusti najdraža osoba, kada djeca odrastu i odu, posao se mora napustiti i poći u mirovinu. Dođu dani kada se raspe novac, kada odijelo postaje pohabano, kada su kosti teške i kada se glava prigiba prema zemlji. Dođu dani jeseni, kada je teško nositi vlastiti život. Tada odlazimo, bježimo od sebe, tad se izgubimo od središta života. Dok smo bili mladi, kada nas je radovalo sunce, i kad smo trčali proljetnim raspjevanim livadama, sve je bilo naše i vjerovali smo da ćemo graditi drugačiji svijet nego naši roditelji i djedovi. A onda dođe dan kada ptice i laste odlaze, kada priznajemo: mi smo se nadali, ali sve je drugačije završilo. To je trenutak kada je Bog blizu, kada hoda za nama da nas stigne na bijegu od života, kada ti prilazi iza leđa da ga jedva primijetiš, kad te nađe umorna na jastuku, teška za stolom bez teka i volje za jelom, kad te prihvati za ruku razočarana, zagleda ti se u oči i zove da se vratiš. Povratka nema, tako misle ljudi. Ne možeš se vratiti u mladost, ne možeš opet iznova početi brak, ne možeš vratiti djecu na ognjište, kako opet započeti posao? Zar se može vratiti zdravlje u neizlječivoj bolesti, zar se mogu smanjiti godine, promijeniti društvo, zaustaviti ratovi? Nada je na umoru, jer ljudi misle zemaljski. A nada je božanska, vječna, duhovna. Čim malo pogledaš prema gore, podigneš oči, nada ti se već smiješi, dolazi ti ususret, grli te, uzima na ruke, i nosi u nepoznato. Nada nikad ne umire. Ona vječito uskrsava. Naći ćeš je uvijek iza tugom ispunjenog plača, iza gubitka, iza nepro-spavane noći, iza razgovora koji te duboko ranio, iza izgubljene utakmice, pokraj spaljenog doma, na kraju prognaničkog puta. Nada je tamo gdje je nema, tamo gdje je nikako ne možeš zemaljski naći, tamo gdje je sve izgubljeno. Uskrsni se ponedjeljak obično naziva ponedjeljak odlaska u Emaus. Evanđelist Luka nas naime izvještava da su dvojica učenika otišla iz Jeruzalema razočarana što je Isus umro i nije ispunio njihova očekivanja i nade. On je bio velik, kažu oni, prorok, silan' na djelu, liječio je sve bolesti i nemoći, oživljavao je mrtvace i vraćao ih majkama, govorio kako nitko govorio nije, iz njega je izlazila sila koja je sve liječila. On je pokazao da ima vlast nad prirodom, bolestima, smrću, krivicama i beznađima. A sad je mrtav, treći dan u grobu, kažu oni. I upravo na grobu njihovih nada Isus ih živ, uskrsli, nov, susreće. Odlazi s njima u gostionicu gdje im znakom euharistije očituje svoju prisutnost, tako da se oni vraćaju natrag u Jeruzalem i započinju novi život. Ono što ne mogu ljudi, može Bog. Uskrsnuće nije ljudski, nego Božji čin. Na putovima života nisi sam, jer je Bog s tobom. On te prati šireći ruke iza tebe kao majka za djetetom. On te štiti i nadahnjuje mislima na povratak kući. Nismo izgubljeni, iako je sve oko nas u svemiru hladno. Na ovom je planetu toplo, ovdje stanuje s nama svemogući Bog koji u rukama drži svaki detalj svemira i našeg života. On nas zove da se vratimo u središte svoga srca, da mu uputimo riječ povjerenja i da očekujemo preobražaj svoga života. Ništa nije izgubljeno. Uvijek se možemo vratiti, uvijek možemo doći kući, jer nas Otac čeka. Nebo je tu i zove te. Tvoje srce i tvoje tijelo zovu te da pođeš na izvore uskrsnuća, mira. Ljudi oko tebe vape da im dovedeš Isusa iz Nazareta, kako bi dokinuo njihovu patnju i darovao im izvor novog svjetla, nadu, život bez ugrožavanja. Opet je čovječanstvo jedna obitelj oko stote svoga Oca. Zemlja je ponovno poprište čovjekoljubivosti. Možda si se i ti udaljio od Boga, u bijegu od Crkve, više ne vjeruješ i ne moliš. Ti znaš razloge tome. Svatko od nas ima razloga da se udalji od Boga. Pa ipak, samo povratak Bogu donosi život. On te neprestano čeka. Sretan ti drugi dan Uskrsa!

Sveto trodnevlje je prepuno kontrasta, suprotstavljenosti, tamnih kolorita koji su prožeti svijetlim točkama, kao što to na Veliku subotu pokazuje ogoljeli oltar i ozbiljnost suočena sa smrću te Psalam 23. koji govori o podizanju nadvratnika, kako bi ušao Kralj slave, što jasno upućuje na uskrsnuće. U starini, tijekom dana, Velika subota nije imala posebnu liturgiju. Bio je to dan strogoga posta i žalovanja. U njemu je sve razmatranje bilo usmjereno prema Kristovoj smrti te je i prvi dio vazmenoga bdjenja bio obilježen tugom. Samo se u slavlju sakramenata inicijacije, dakle poslije ponoći, žalovanje pretvorilo u radost. Danas je nerazumljivo kako to da se do 1951. u rimskoj liturgiji moglo dogoditi to da se vazmeno bdjenje (»majka svih bdjenja«) slavilo u subotu ujutro, na štetu bogatoga simbolizma koji je sadržan u slavlju tijekom noći. Nadam se da se ove godine neće slaviti vazmena bdjenja u vrijeme kada nitko ne treba bdjeti, u vrijeme ranih večernjih sati, jer nema opravdanih razloga (osim ako ih se ne izmisli) da se anticipira to središnje slavlje kršćanske vjere. Vazmeno bdjenje, slično božićnoj polnoćki, zahtijeva primjereno vrijeme (oko ponoći) u kojemu progovara snaga dinamike kontrasta kojima je prožet obred. Još krajem 4. st. to je bdjenje trajalo čitavu noć, tako da na sâm dan Uskrsa nije bilo nikakve druge liturgije. Od 6. st. slavlja su se počela pomicati na vrijeme prije ponoći. Tri stoljeća kasnije primjećuje se tolika zastranjenost da se kao početak mise bdjenja spominje deveti čas (oko 15 sati), a to znači da su prvi dijelovi bdjenja započeli već oko podneva. U 14. st. uvjeti posta su olakšani; kanonsko je pravo dopuštalo slaviti deveti čas ujutro, a to se pravilo primijenilo i na vazmeno bdjenje. Tako se dogodilo da se bdjenje slavilo rano ujutro. U misalu iz 1570. taj oblik ne samo da je dopušten, već je propisan. Apsurd koji se, na žalost, ponegdje može vidjeti i danas leži u tome da se uskrsna svijeća s trostrukim usklikom »Svjetlo Kristovo« unosila u crkvu u trenutku kada su u crkvu prodirale sunčane zrake, brišući na taj način osjetljivost za antitezu svjetla i tame. Na to su u 20. st. reagirale neke biskupske konferencije, te je 1955. određeno da se bdjenje slavi u noći. U »Općim načelima o liturgijskoj godini i o kalendaru« (br. 21) piše: »Zato cjelokupno slavljenje ovoga svetog bdjenja valja obdržavati noću: ili će započeti nakon što padne noć ili će završiti prije zore nedjelje.« Vazmeno je bdjenje dugo slavlje Božje riječi i molitve koja svoj vrhunac dosiže u euharistiji. Četiri jasno različita dijela ovoga slavlja upućuju na četiri naglaska. Lucernarij ili služba svjetla veže se uz judeo-kršćansku praksu paljenja svjetiljke uz blagoslovnu molitvu. Unoseći svijeću, upaljenu na novome ognju, u mračnu crkvu, evocira se Kristovo uskrsnuće. Svijeća je ognjeni stup koji je svijetlio Izraelu u njegovu prijelazu kao što pjeva vazmeni hvalospjev: »Danica koja ne zna zalaza, a to je Krist uskrsli, povratnik od mrtvih, koji svijetli svakom čovjeku...« Obred vazmenoga svjetla razvija se relativno kasno. Uz najstariji rimski običaj da se uskrsna svijeća pali na svjetlu koje se čuva od Velikoga petka, u 8. st. i nadalje, izvan Rima, svjetlo se uzima s nekoga drugog svjetla, vatre (poglavito u Galiji i Irskoj). U tim su krajevima poznati poganski obredi proljetnih vatara, vršeni radi plodnosti polja, a kršćanstvo je vjerojatno kristijaniziralo običaj donošenja novoga svjetla u kuću. Oko 10. st. obred paljenja vatre proširuje se posebnim blagoslovom. Uskrsna se svijeća, osim što se blagoslivlja, i ukrašava. Na svijeći je označen križ, tekuća godina te slova alfa i omega, kao znakovi početka i završetka. U početku je poznat samo blagoslovni znak križa nad svijećom, a od 12. st. križ se urezuje u nju zajedno sa spomenutim brojkama i slovima. Tada se u dekoraciju unose i zrna tamjana. U potpuno mračnu crkvu unosi se simbol Krista-svjetla, čiji su dionici i vjernici koji pale svoje svijeće. Vjernicima je zacijelo najdojmljiviji hvalospjev uskrsnoj svijeći (nazvan »Exultet« prema početnoj riječi). Od 5. do 10. st. postoji više tekstova (pisali su ih sv. Ambrozije, Enodije iz Pavije, neki galski pisci), a najrašireniji je postao sadašnji tekst koji vuče podrijetlo iz Galije (»Nek usklikne sad nebesko mnoštvo anđela...«), ali je pod snažnim utjecajem Ambrozijeva stila. Slijedi liturgija Božje riječi. Ritmičnost čitanja i psalama na dojmljiv način zahvaća cjelovitost povijesti spasenja do Uskrsnuća. Bilo bi dobro uključiti sva predložena čitanja, ali _ ako se izabiru - nipošto se ne smije ispustiti čitanje o prijelazu izabranoga naroda preko Crvenoga mora, jer je u njemu sadržana slika Kristova prijelaza (pashe) iz smrti u život. Za vrijeme pjevanja Slave događa se svjetlosni »prasak«, praćen i zvučnim ekvivalentom zvonjave i svečanim pjevanjem uskrsnoga usklika »aleluja« koji je tijekom korizme bio dokinut. Neki taj poklik nazivaju i zaručničkom pjesmom vazmene noći. U tome prolomu svjetla i zvuka postiže se posebnost ozračja sakramentalnoga slavlja inicijacije u kojemu Crkva kao majka rađa novu djecu snagom Duha Svetoga. Ta je noć povlašteno i najizvrsnije vrijeme za slavlje inicijacije. Pri blagoslovu krsne vode svećenik jedanput ili triput uranja uskrsnu svijeću u vodu, uz molitvu da siđe Duh Sveti. U krsnome dijelu nalazi se i obnova krsnih obećanja, odricanje od zla i ispovijed vjere. Taj dio kasnije nadopunjuje škropljenje blagoslovljenom vodom uz krsnu pjesmu. Taj dio bdjenja završava molitvom vjernika. Zatim se preporučuje da odrasli novokrštenici za pripremu darova na oltar donesu kruh i vino. Čitava euharistija bdjenja sadrži: posebnost navještaja Gospodinove smrti, radosno slavljenje uskrsnuća i iščekivanje njegova drugog dolaska. U liturgijskome su kontekstu poznati i blagoslovi koji potječu iz srednjega vijeka. Od 8. st. blagoslovi se razvijaju na galsko-franačkome području i odnose se na hranu. To se doduše događa na samu Nedjelju uskrsnuća, ali neki izvori govore i o blagoslovu u noći bdjenja. Najstariji poznati blagoslov veže se uz med i mlijeko, te izgleda da je blagoslov i ostale hrane odražavao ideju zemlje obećanja »u kojoj teče med i mlijeko«. Vazmeni govor stapa ljudska iskustva u životni sok izričaja čežnje za istinom koja je sposobna pomaknuti grobni kamen. Vazam se hrani tamom, ali živi od svjetla.

Veliki je petak dan spomena Kristove muke i smrti te liturgijskoga sudjelovanja na tom događaju spasenja, najvidljivijem u postu žalovanja koji se toliko ukorijenio u svijest rane Crkve da se taj običaj na Zapadu proširio na sve petke i subote u godini. Prema svjedočanstvu iz 2. st., post je bio strog, bez uzimanja ikakvoga jela i pića četrdeset sati. Voda i kruh bili su dopušteni samo bolesnicima i slabima. Taj post nije korizmen, tj. pokornički, već vazmen, jer govori o življenju prijelaza iz muke u uskrsnuće. Najzanimljivija imena kojima se nazivao Veliki petak u prošlosti svakako su ona koja u sebi kriju pripremu za Uskrs. Tako se može naći naziv »Petak prije velike noći« ili »Feria sexta maior«, tj. Veliki petak. Stare galske knjige Veliki petak i subotu zovu zajedničkim imenom »biduana« (dvodnevlje). Od sadašnjega nazivlja, pozornost privlači njemačko ime, »Karfreitag«. U pozadini se krije staronjemački izraz koji znači »sprovodni jecaj, jauk«, povezujući to s Kristovom mukom. Dok u prvim stoljećima kršćani nisu imali posebno liturgijsko slavlje na Veliki petak, u 4. st. oblikovala su se različita neeuharistijska slavlja. U Jeruzalemu su se vjernici okupljali ujutro na Golgoti radi klanjanja Kristovu križu, a popodne su se okupljali radi službe Riječi s čitanjem navještaja Muke. Upravo je u Jeruzalemu postojala težnja da se ponovno predstavi Kristov život na liturgijski način, povezujući to s opisanim mjestima i vremenima, te je kao takva nadahnula i zapadnu liturgiju Velikoga tjedna. U početku je dostajala služba Božje riječi, a tamo gdje su Crkve posjedovale relikvije Svetoga križa _ što je prema predaji bio slučaj u Rimu od 4. st. _ ubrzo se uvodi obred klanjanja križu. Točniji podaci o liturgiji toga dana postoje tek od 7. st. Križu su se osim klerika klanjali i laici, a osim dva starozavjetna čitanja, čitala se i Muka po Ivanu. Svečana molitva vjernika zaključivala je tu liturgiju, sve dok u 7. st. nije došlo do uvođenja svete pričesti na taj dan. Tijekom srednjega vijeka (osobito od 10. st.), ono što je u početku bio jednostavan obred pričesti, razvilo se u »misu pretposvećenih darova« (missa praesanctificatorum) s umetkom nekih dijelova euharistijskoga slavlja, ali bez euharistijske molitve. Ta se liturgija slavila oko sata smrti Gospodnje, to znači poslije devetoga časa (oko 15 sati), no u kasnome srednjem vijeku ta se služba premjestila ujutro. U slavlju prije podne izgubljen je liturgijski smisao, te se 1955. ponovno vraća vrijeme slavlja na deveti čas. Danas o tome ne postoje detaljniji propisi, pa je - ako pastoralni razlozi to zahtijevaju _ tu liturgiju moguće slaviti i kasnije. Boja koja se koristi u liturgiji je crvena, boja mučeništva i pobjede (a ne crna kao nekada), čime se naglašava da ovaj dan nije dan tuge, već razmatranja smrti Kristove kao izvorišta našega spasenja. Jednostavnost ustroja ujedno je i snaga izražajnosti ovoga slavlja. Bez posebnih uvodnih obreda liturgija započinje gestom prostracije ili klečanja. Službenici dolaze do oltara koji je ogoljen i prostiru se pred njim. Svećenicima se preporučuje da učine gestu prostracije koja je puno izražajnija od klečanja, a ujedno je i rijetka u liturgiji na Zapadu. U liturgiji Riječi prvo čitanje pruža ujedno i usmjerenost čitanja Kristove muke u liku Sluge Gospodnjega (»on grijehe mnogih ponese na sebi«). Drugo čitanje iz Poslanice Hebrejima govori o uzvisivanju velikoga svećenika Krista koji je postao početkom spasenja. Zatim se čita ili pjeva evanđeosko izvješće o Muci iz Ivanova evanđelja. Način je jednak onome na Cvjetnicu: bez svijeća, tamjana, bez pozdrava puku i bez znaka križa. Tipičan je element Velikoga petka litanijska molitva vjernika; tipična zbog svoje prepoznatljivosti, jer je to izvorno svjedočanstvo prvotnoga kršćanstva koje je ostalo do naših dana, dok je molitva vjernika koju danas nalazimo u euharistijskome slavlju bila zapostavljena i obnovio ju je tek Drugi vatikanski sabor. Najprije se najavi tema nakane, a zatim slijedi kratka stanka i na kraju zaključna molitva. Drugi dio liturgije Velikoga petka obilježen je klanjanjem križu, koje u svojoj dinamici s jedne strane govori o drvetu kao nositelju smrtnoga ploda, a s druge o drvetu koje nosi plod života. Govori dakle o napetosti, prizivajući otajstvo proslave i Isusova božanstva. Prekriveni se križ nosi do oltara, u pratnji upaljenih svijeća. Križ se otkriva u tri stupnja, svaki put uz pjevane riječi: »Evo drvo križa...« te svaki put podižući intonaciju zapjeva. Nakon svakoga od tri zaziva vjernici kleknu i mole u šutnji. Otkriveni se križ stavlja na rub prezbiterija ili ga drže dva službenika, nakon čega započinje klanjanje. Kod klanjanja križu vjernici, klerici i laici, prolaze ispred križa i časte ga poklecanjem ili ljubljenjem ili pak nekim drugim prikladnim znakom. Zajednica ili zbor za to vrijeme pjevaju stare i dirljive pjesme križu. Osobito su dojmljivi prijekori (»Improperies«) u kojima se čuje Božje pitanje: »Puče moj, što učinih tebi?« Bog svome narodu govori što je sve za njega učinio, a on mu je ipak uzvratio razapinjanjem. U tome se kontekstu nalazi i bizantski element »Trisagion« (Triput svet) koji se obično pjeva i grčkim riječima. Prijekori se prvi put javljaju u 9. st. Tu je i himan iz 6. st. »Usta moja« s antifonom »Križu sveti«. To je izvanredna kompozicija Venancija Fortunata iz Poitiersa. Veliča se drvo križa po kojemu dolazi spasenje i sve to s osjećajnim i poetskim nabojem. Himan unosi svjetlo u tamu kojom odiše obred klanjanja križu. Treći dio liturgije je sveta pričest. Oltar se pokrije oltarnikom i donese se Presveto s mjesta na kojemu je pohranjeno. Slijedi obred pričesti, počinjući molitvom »Oče naš». Nakon kratke molitve u tišini, mole se dvije molitve: popričesna koja zahvaljuje za život, darovan smrću i uskrsnućem Kristovim, te molitva nad narodom koja je također vazmene naravi, spominjući našu nadu u uskrsnuće s Kristom. Crkva zatim uranja u tišinu iščekivanja Uskrsnuća.